 |
 |
Grad Sarajevo, odnosno dolina sarajevskog polja, nekad zvanog „mjesto sokolova“, od samog je nastajanja bilo mjesto svraćanja trgovaca, a naročito je zainteresovalo Rimljane. Zbog svoje posebnosti, na zapadnom dijelu Sarajeva još u prvom vijeku napraviše banje u Butmiru. Baš ta dolina, kroz svoju historiju, bila je burna kroz elementarne nepogode, ratove, bolesti. Neke od značajnih pojava elementarnih nepogoda bile su duge zime koje otjeraše Rimljane i požari koji su se, s vremena na vrijeme, javljali u Sarajevu. Obično su požari bili od strane protivnika Sarajeva koji su ga htjeli pokoriti, a bilo je i onih požara koji su nastajali pukim slučajem, iz nehata.
Urbanu kasabu podiže Isa beg Ishaković koji, od poluurbane kasabe, podiže grad koji se prostirao na teritoriji današnjeg Starog Grada i koji je postao trgovačko središte ove regije, te još tada povezao kulture i učinio Sarajevo jednom od ljepših sredina, te stoga nije nimalo slučajno što ga oni koji dolaze zavole, zbog ljudi izrazite duhovnosti, arhitekture, ali i pitke vode. Takav komoditet i sklad je prvi narušio Vuk Jajčanin koji dolaskom u Sarajevo dijelimično ga porušio i zapalio, i baš tada je najviše stradala Čaršija.
Nedugo zatim, kada Gazi Husrev-beg sredinom 16 vijeka napravi od grada velegrad, pojavi se i jedan veliki neprijatelj Osmanskog carstva, a posebno Sarajeva. Mađar Eugen Savojski, koji znajući da je sarajevska hrabra vojska otišla na ratište u zapadne dijelove turskog carstva, 1697. godine iznenada uđe u Bosnu sa jedinim ciljem da Sarajevo poruši, popali i opljačka. Ni ostali gradovi nisu bili pošteđeni, ali se on najviše bijaše okomio na prelijepu atmosferu grada Sarajeva. Popalio je sve osim Begove džamije i dijela današnjega Vratnika gdje bi zaustavljen. Tada Sarajevo i Čaršija bijahu zgarište na kome su ostale tek zidine. Zbog straha da ne izgubi bitku i ne bude zatvoren i opkoljen, u Sarajevu je proveo samo tri dana. Nakon ovog čina je uslijedila spora obnova Sarajeva. Najprije su se obnavljale kuće i dućani, ali sa novim
 |
 |
urbanističkim planom. Taj mirni period je trajao sve do velikog požara koji se dogodio u Sarajevu po dolasku austro-ugarske vlasti, uz napomenu da su u prelijepom gradu i prije toga bili manji požari po sarajevskim dućanima koji su se brzo dali lokalizovati. Drugi najveći požar koji nasta iz nehata se desi 8.augusta.1879 godine, tačnije godinu poslije ulaska austrijske vojske. Prilikom ulaska generala Filipovića i zauzeća Sarajeva, je bilo izvjesnih neprilika, ali nikada nije došlo do paljenja grada. Spomenuti požar pojavi se u kući Sime Sokolovića u današnjem Latinluku, blizu Latinskog mosta, u kojoj je trgovac Švarc, radeći sa špiritom i svijećom, zapalio kuću iz nehata. Pozar je počeo hvatati okolne objekte i širiti se cijelom Čaršijom, pa su tako izgorjela 434 dućana, mnogo kuća i najpoznatiji hanovi. Upravo je tako stradala i Kolobara, Tašlihan, te mnogi drugi hanovi, skoro pa cijela Čaršija. Iako se za požar ne može vezati ništa osim štete, ovaj požar je bio koristan jer je natjerao vlasti da uvedu red i kroz regulacioni plan i potrebne dozvole počnu rekonstrukciju. Potrebno je istaći da je prije ovog požara naviše puta slučajno gorio Tašlihan ili Gazi Husrev-begov han, i to 1788. i 1831.godine.
Dolaskom Kraljevine Jugoslavije Sarajevo nije nije bilo pošteđeno od požara pa je ponovo stradao Stari Grad,hanovi i dućani, ali su ti požari brzo bili lokalizovani. Požari su izbijali i u toku revolucije Sarajeva, pa su na određenim mjestima nicale diverzije protiv tadašnje ustaške Hrvatske, tako da je oslobodjenje Sarajeva Čarsija dočekala djelimično popaljena i porušena.
Nakon tih događaja, vlasti Titove Jugoslavije nesretnom osobenjaku, po nadimku Fičo, dozvolile su da ruši već djelimično srušeno Sarajevo, te da nakon toga obnavlja isto. Brzi povratak bošnjačkog akademika iz Zagreba bio je presudan jer je svojim uticajem uspio sačuvati nekoliko ulica Čaršije, te se nakon toga Čaršija iznova počela obnavljati.
Vatra, kao jedan od najvećih neprijatelja Sarajeva, u Čaršiji se pojavi ponovo decembra ‘57. godine kada se zapalio Morica Han. To je bio najveći požar na Baščaršiji u periodu Titove Jugoslavije. Potom, u zimu 1973. godine, na mjestu današnjeg „Agrokomerca“ izbija požar koji ponovo sve uništava.
Nastavak paljenja Sarajeva i Čarsije uslijedio je tokom agresije od ‘92-‘95. kada je Sarajevo paljeno i rušeno tako da nije bila pošteđena ni čuvena sarajevska Čaršija. Ostaci tog rušenja i paljenja su, nažalost, i danas vidljivi. Bitno je istaći da su za grad Sarajevo najveći neprijatelji kroz historiju bili baš požari koji su pravili velike štete, a razlog je taj što su objekti građeni najviše od drveta. Dućani su bili sa ognjištima, kao i hanovi, gdje je blizina vatre uvijek prijetila. Najteži požari su se dešavali u periodu velikih suša, pa zato i nije nimalo slucajno sto su austro-ugarske vlasti napravile jednu od najboljih profesionalnih vatrogasnih brigada u čijem objektu su i danas vatrogasci. Interesantno je da je vjetar u Sarajevu, koji puše sa istoka svake 4 minute, prozvan bakijaš, požare dodatno rasplamsavao.
